Odlazak u inostranstvo za sobom sem rastanka sa najmilijima, vuče i prelazak iz zone komfora u nepoznato, te i spoznavanje nove kulture življenja kojoj ljudi moraju da se prilagode da bi ih nova okolina prihvatila. Takve situacije, ponekad mogu da budu smešne, iako nam u prvi mah, kada nam je nov teren i dalje nepoznanica, ne deluju tako.
Takva priča prati Snežanu i Sašu, naše ljude koji su zajedno sa detetom, otišli da žive u Ameriku, gde su prilikom upisa ćerke u vrtić, u jednom trenutku, pomisllili da će biti uslovljeni promenom vere, budući da je vrtić bio u sklopu crkve. U pismu koje je poslala dnevnom listu “Politika” za rubriku “Moj život u inostranstvu”, Snežana Đorđević je potanko opisala kako je došlo do ovog nesporazuma, ali i kako su izgledali prvi dani njihovg života u SAD.
“Radila sam godinama posao koji je bio štetan po zdravlje i slabo plaćen. Nisam mogla da nađem drugi i predlagala sam mom suprugu Saši da odemo u beli svet.
„Ne znamo jezik, nemamo nikoga da nam pomogne tamo i ne čeka nas posao. Kako ti misliš da mi preživimo,” odgovarao me stalno. Ali ja sam bila uporna:„Nismo glupi, i uz malo truda i volje staćemo na svoje noge.”
Odlučismo da se selimo ali sam majci rekla da za svaki slučaj sve što sadi u bašti sadi u duplo, ako ne uspemo da bar imamo hrane kad se vratimo.